Čika Gliša

Objavljeno: 27.2.2012. 21:06:00

Poznata dječja igra, za najmanji uzrast, koji se tek upoznaju sa olovkom i njenim mogućnostima.

Igra se tako, da se na papiru crta lik, izgovarajući stihove i vukući potez po potez, stvarajući dio po dio, sve dok se pred vama ne ukaže Čika (Čiča) Gliša. Nitko zapravo ne zna tko je on, ali znaju da je to taj, onog trena kada ga krenu crtati.

                                      

Tako to izgleda kada se prepustimo imaginaciji.

Znamo od prilike što bi htjeli, a tek dodajući dio po dio, sastavljamo mozaik. Još ako imamo i gotovo jasnu uputu o tome kako taj izgleda, skoro pa ćemo svi slično nacrtati Glišu.

Nekoliko komentara, na postu prije ovog, a u vezi debate i teatralnih vijest o Dawkinsonovoj izjavi, sjetili su me upravo na ovu dječju igru.

Dala sam si truda, bez obzira što me osobno ne zanima previše što Dawkins misli, radi, govori, poslušati svih sat i pol...i nisam čula ništa što do sad nisam znala. 

Kada netko za sebe tvrdi da je ateist, time želi reći da se svjesno odriče bilo kakvog religijskog nauka o bogu stvoritelju.

A svatko od nas je, pošteno je reći, silom prilike, jer drugačije i ne može biti – agnostik.

Nitko nije u ovom trenutku u mogućnosti dokazati ne/postojanje – bilo kakve ikad izmišljene i ne izmišljene ideje boga, vanzemaljaca raznih vrsta, The Čika Gliše – kralja svih dvodimenzionalnih prostora,  ružičastog jednoroga koji živi na Jupiteru.

Možemo se samo poslužiti zdravom pameti i logikom, pa pokušat razmisliti kolika je zapravo mogućnost za išta od navedenog.

Možemo li na temelju nekih dosadašnjih znanja promisliti o tome, kolika je mogućnost da negdje u bespućima Jupitera živi ružičasti jednorog?

Gotovo sigurno je nikakva, ali – kako to još ne možemo sa sigurnošću utvrditi, moramo ostaviti nekakvu minimalnu mogućnost da on uistinu tamo živi, koliko god besmisleno nam se to činilo. No, naš dnevni, tjedni, godišnji, životni raspored ne moramo ni malo prilagođavati možebitnom jednorogu na Jupiteru.

Dakako, moramo uzeti u obzir mnoge mogućnosti, pa je pitanje koje sam postavila u komentarima – Je li svećenik priznao mogućnost da bog – ne postoji, sasvim opravdano.

Odgovor koji sam dobila je – „Ne nije, jer je Boga doživio.....“, i to od čovjeka koji se našao silno uvrijeđenim što sam uopće postavila takvo pitanje.

Osobna iskustva ništa ne dokazuju.

Mnogi ljudi imaju duboka duhovna iskustva, koja u trenu pobijaju katoličku vjero-nauku.

Bez obzira na duboka, duhovna, osobna iskustva, nebrojenih ljudi, koja svakom ponaosob „dokazuje“ postajanje mogućnosti reinkarnacije katolici i dalje uče da tako što - ne postoji.

Možemo zamisliti razne svjetove, scenarije, rituale, ali to je i dalje stvar imaginacije. Realnost ipak ne funkcionira na taj način. Nije podložno našim željama.

Kroz cijelu debatu, Dawkins je izazvao salve smijeha, stavljajući stvari u pravi kontekst.

Sada bi i najupornijima trebalo biti jasno da religijske besmislice u kontekstu znanosti izgledaju kao sasvim neloš vic.

Gomila apologetskih, teoloških punina praznina, teško mogu parirati jasnim, znanstvenim, argumentiranim stavovima, u jednoj raspravi koja bi se imala smatrati ozbiljnom.

Nadalje, Dawkins nije nikakav „vođa ateista“,  niti su ateisti nešto što se mora nekuda voditi.

Osobno, njegova najrazvikanija knjiga – "Iluzija o bogu", meni je bila prilično dosadnjikava.

Osim što smo istomišljenici, meni nitko ne mora objašnjavati, na par stotina stranica da se život – razvija.

Knjige je pisao za one koji imaju problema to shvatiti.

Dakle, mogao bi se smatrati – vođom teista...u svijet znanja i znanosti.

No, mnogi teisti će i dalje maštati i smišljati svog Čiku Glišu, a spomenutu debatu i Dawkinsonovu izjavu uvrstiti kao još jedan potez u stvaranju vlastite skice, svog vlastitog Čike Gliše, u vlastitoj interpretaciji, bez ozbira što je ta tanašna crtica tek samo...srednji prst.