Nekrofilija - Nekrofilija (lat. necrophilia) predstavlja uživanje u promatranju mrtvih ili njihovih dijelova, sve do seksualnih odnosa sa mrtvim tijelom. Riječ je izvedena od grčkih riječi νεκρός (nekros "mrtav") i φιλία (philia "ljubav").
Pod nekrofilijom u širem smislu se ponekad podrazumijeva svaka opsjednutost sa smrću i sklonost takvim temama, pa se, na primjer, govori o nekrofiliji u suvremenim masovnim medijima.
Kanibalizam je konzumacija mesa pripadnika iste vrste
(Wiki)
Ovih dana glavna vijest koja ne silazi sa svih kanala i portala je truplo koje je izloženo vjernicima na štovanje.
Druga vijest je da je Index.hr to nazvao nekrofilskom orgijom sa jednorukim patuljkom. Index je već objasnio da je taj čovjek zaista bio patuljastog rasta – patuljak, da su mu zaista odrezali jednu ruku (kako bi je odnijeli u dijelovima u nekoliko Crkvi na štovanje) pa je bio jednoruk, da je mrtav i da ljudi oko njega masovno doživljavaju ekstatična stanja. Dakle, ni jedan navod nije lažan. Situacija u kojoj su činjenice daleko brutalnije od onoga na što se vjernici ljute.
Ono što je ljude najviše pogodilo jest – nekrofilija.
Za one kojima je ovo prvi susret sa katoličkom nekrofilijom, treba napomenuti da je to zapravo praksa. Toliko ustaljena da je više i ne percipiraju kao nešto neprirodno, bolesno, nastrano.
Od kada je carica sv. Helena prilikom posjeta Jeruzalemu našla cijelu scenografiju raspeća i dovela u Rim (pa čak i stepenice po kojima je Isus hodao nakon osude), kreće lavina relikvija. Od kostiju magarca kojeg je Isus jahao, kažiprst nevjernog Tome kojeg je gurnuo u Isusovu ranu ( nekoliko crkvi tvrdi da posjeduju baš taj prst), nad lubanjama "tri kralja" narasla je ogromna katedrala u Kolnu, Isusove pelenice se čuvaju u Dubrovniku, a ta stara krpa se jednom godišnje šeta ulicama grada u istoj povorci u kojoj su i "moći sv. Vlaha", točnije njegova lubanja na pladnju i ruka u pozlaćenoj ruci koja se u procesiji nudi puku koji ih dodiruje i ljubi.
- lubanja i komad ruke sv. Vlaha
a ako se priključite svečanoj povorci muškaraca u zlatnim haljinama i vi možete poljubiti lubanju na pladnju.
i djeca su dobrodošla.
Dijelovi mrtvaca se često čuvaju u posudama koje su izrađene u obliku dijela tijela kojem pripadaju, pa tako imamo relikvije u obliku noge, ruke, glave i sl.
Svojevremeno je nekoliko crkvi tvrdilo da posjeduju i Isusov sveti prepucij (da...kožicu sa pimpeka osam dana stare bebe. Jadna beba Isus sa tolikom kožicom) i bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kakvog bi oblika bila posuda u kojoj bi ga čuvali, ali su nakon nekoliko stoljeća ideju o kožici prerasli. Rečeno je da je sveta kožica sa svetog pimpeka nestala, pa čak postoji i tvrdnja da su Saturnovi prstenovi zapravo - Isusov prepucij i o tome se više ne govori.
Kad netko spomene baziliku, tada sa sigurnošću možete znati da je to crkva u kojoj se čuva mrtvac, da li u komadu ili u rinfuzi. Da li komad iznutrice, kosti, kose ili cijeli leš.
Sv. Leon Bembo, nadbiskup (+1188.), foto: M.Jelenić
Stopalo carigradske mučenice Sv. Barbare (+288.), foto: M.Jelenić
Papa Franjo ljubi staru krv, koja tada postaje tekuća.
Obožavalo se i obožava svašta.
Od stepenica, plahti, kostura, obrezaka, prstiju ili mlijeka i ako vam to izgleda bizarno, svete relikvije u crkvi St. Vincenzo i Anastasio na Piazza Trevi demonstriraju da se može obožavati ama baš sve.
Ondje se brižno čuvaju jetre, slezene i gušterače svih papa koji su živjeli u obližnjoj raskošnoj palači Palazzo Quirinale, od Sikstusa V (1585-1590) do Leona XIII (1878-1903).
Španjolski Filip II, suprug Marije Tudor i osnivač Španjolske Armade, posjedovao je 7.421 kom. svetih relikvija. Među njima je bilo - pored posvuda prisutnih komada "Istinskog Isusovog Križa i Kristove Trnove Krune" - 144 glava, 306 ruku i 10 cijelih leševa 'svetaca'.
Jedan pohlepni njemački kolekcionar je tvrdio da ima više od 17.000 tih objekata, što je nadahnulo papu Leona X da izračuna kako je taj čovjek uštedio sebi točno 694.779.550 1/2 dana u čistilištu s tako pobožnim štovanjem. Međutim, njegovi napori su premašeni. Crkva Schlosskirche u Halle-u, Njemačkoj, hvalila se sa 21.483 relikvija u svom podrumu. (http://znanost-i-biblija.blogspot.hr/2012/07/relikvije.html)
Teško je izdvojiti najbizarnije iz tih morbidnih kolekcija, ali svakako jedan od najjezovitijih događaja u povijesti papinstva zbio se u siječnju 897. godine.
Papa Stjepan VI, naredio je iskapanje svog prethodnika – Formozija, devet mjeseci nakon njegove smrti, sa namjerom da ga izvede pred sud.
9 mjeseci stari leš obukao je u svečanu odoru i smjestio ga na papinsko prijestolje. Optužnica se čitala tri dana, malodobni đakon je morao odgovarati umjesto mrtvaca, koji se gadno raspadao.
Formozije je proglašen antipapom i za kaznu su mu odrezana tri prsta desne ruke.
Tri prsta sa kojima je dijelio blagoslove kao papa.
Deset godina kasnije papa Sergije III. ponovo iskapa leš, ponovo ga oblači i posjeda na tron i ponovo sudi.
Sergije je bio i na prvom suđenju, kao kardinal.
Ovaj put lešu su odrezali i glavu, a ostalo bacili u Tiber.
Tijelo se ulovilo u ribarsku mrežu i danas se njegove kosti čuvaju u bazilici sv. Petra.
Ovo je ilustracija tog događaja iz 897. Godine, a ovo je
slika iz 2016. Čini se da nismo daleko odmakli.
Da se ne radi samo o ponekoj kosti tu i tamo, svjedoče i čitave crkve i kapelice od – kostiju.
Na jednoj od njih pište - "Mi kosti čekamo vaše." Osjećajte se dobrodošlim.
U svijetu postoji nekoliko takvih zdanja, a možete ih razgledati u sklopu turističkih ponuda.
Nadalje, svatko tko misli da je pričest, odnosno primanje Tijela Kristovog – nešto simbolično, ne može se čak smatrati ni katolikom. On je bogohulnik, heretik koji nije dostojan isto primiti u svoja usta. Da bi vjernik mogao pristupiti pričesti mora zadovoljiti dva kriterija – biti bez većih grijeha i vjerovati u stvarnu prisutnost Krista u hostiji. Da to nije neka šala svjedoče i mnoge „krvareće hostije“ za koje je Crkva uložila puno truda da ih prezentira kao Božje Čudo i dokaz Njegove prisutnosti koju prilikom svakog misnog slavlja vjernici imaju prilike blagovati.
U Koreji imate euharistijsko čudo, kada se vjernici hostija na jeziku pretvori u komad ljudskog mesa.
U Ludbregu se hostija pretovorila u ljudsku krv...Isusovu dakako.
Hostije se još pretvaraju i u komad muškog srca, ali uglavnom samo krvare ili zahtjevaju nove crkve i kapelice.
Kada bi zamišljala sotonistički obred upravo bi ovakve slike imala pred očima, kosturi, mrtvaci i blagovanje ljudskog tijela. Tko u tome vidi nadahnuće, ispunjenje i ljubav, mora ozbiljno poraditi na svojem sustavu vrijednosti, a i vrijeme vam je da stvari nazovete pravim imenom.
To što se rade gadarije i besmislice u ime religije, neće promijeniti činjenicu da su to i dalje gadarije i besmislice. Samo je religijski teror toliko duboko ukorijenjen, da ko omađijani ljudi stoje satima u redu ne bi li dodirnuli staklo ispod kojeg se nalazi prastari mrtvac sa maskom. Bez trunke dvojbe, bez kapi kritičkog promišljanja, bez osjećaja gađenja.
Da bilo tko sutra iskopa nekog mrtvaca i ponudi ljudima na diranje, strpali ga u ludnicu. Ali ako to radi Crkva – to je sveta krava. To je nešto nad čime se zdrav razum ne smije ni začuditi.
Bilo bi zanimljivo čuti kako ljudi koji su doživjeli to iskustvo diranja staklenog sarkofaga i sa ganućem i suzom u oku jedva objašnjavaju kakvo je to duhovno ispunjenje, odgovaraju na sljedeća pitanja:
Kako znate u kojem je stupnju raspadanja kada je tijelo sakriveno maskom?
Bi li vam bio manje zanimljiv da je malo više raspadnut?
Više volite kad je mrtvac u komadu ili samo neke dijelove?
Kako takozvani prolajferi nalaze ljepotu i nadahnuće u lešu?
Kako mirite zapovjedi dane u "svetom pismu" i klanjanje mrtvacima čiji mir narušavate?
Kako si objasnite da je to normalno?
Prema Bibliji, Isus je rekao – (Mt7:1)"Ne sudite da ne budete suđeni! (2) Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ Imajući to na umu, a znajući da su upravo katolici najglasniji suci svojim neistomišljenicima, kada se nakon svega pogledate u ogledalo, kako sebi mjerite? Kako si sudite? Jeste li vi normalni? Prirodni?
Nakaradnost ovog rituala nadilazi čak i većinu biblijskih primitivnih priča, za što je zaista potrebno jako puno truda.
Naučite stvari zvati svojim imenom. Ako inzistirate na tome da jedete ljudsko tijelo, onda se nemojte ljutiti kada vas zovu kanibalima. Ako doživljavate ekstazu uz nečije truplo ili komad leša, neka vas ne ljuti što vas zovu nekrofilima.
Vaše priče o svetosti života, o normalnom, prirodnom, lijepom, sa poetskim pogledom u daljinu, teško je shvatiti ozbiljno, nakon što sate provedete u redu ne bi li dodirnuli leš ili poljubili nečiju lubanju. I kada Samo Vjerujete da je to nešto duhovno i sveto, znajte da je i kupanje u Gangesu među leševima ljudi i životinja također nekima duhovno i sveto, no sa istim otporom i gađenjem kojeg vi osjećate prema njima, pokušajte shvatiti da se vaši rituali ne moraju baš svima sviđati.
