Islam - religija ne-mira?

Islam - religija ne-mira?

Često su me pitali zašto ne pišem o ni jednoj drugoj religiji osim o kršćanstvu. Iako to nije potpuno točno, istina je da su ostale religije ovdje manje zastupljene, upravo iz razloga što je kršćanstvo ono što stvara probleme u ovom podneblju. No, sve više smo suočeni  sa Islamom, pa imam potrebu napisati koji red i o tome.

Zašto nisam do sada pisala o Islamu? Vodeći se idejom da osobne slobode završavaju gdje počinju tuđe – Islam me nije zanimao jer nije bio moj problem. Nitko nije gurao moje dijete da sjedi na islamskom satu vjeronauka, niti u državnim institucijama postoje islamski simboli, niti su islamski vjeroNauci ono što kreira javno mnijenje u kojem odrasta moje dijete. To je jedan razlog. Drugi razlog je to što Islam doživljavam kao nusprodukt prethodnika i svaka kritika koja se odnosi na prethodne religije, kritika je Islamu.

Islam je najmlađa od triju takozvanih – abrahamskih religija i druga po zastupljenosti u svijetu.  Alah i Jahve su zapravo jedan te isti bog,  a starozavjetni Abraham otac Židovstva, Kršćanstva i Islama. Temelji su isti.

Muslimani žive diljem svijeta, uklopljeni u svoje svakodnevice u suživotu sa ostalima. Kao i svaka religija Islam ima fundamentaliste i takozvane umjerene vjernike.  Ovo su zanimljive podjele jer bi se sa time mogli poigrati u sljedećem promišljanju.

Starozavjetni pisci su bili fundamentalisti i svoj su nauk shvaćali doslovno i dosljedno. Kada pišu da muškom djetetu treba odrezati kožicu sa spolovila, to ne shvaćaju u prenesenom značenju već doslovno. Kada pišu da treba kamenovati preljubnicu, to nisu shvatili umjereno, već fundamentalno. Kada pišu da je Abraham, otac triju religija, čuo božji glas koji mu je naredio da zakolje vlastitog sina, Abraham nije to shvatio kao nešto o čemu mora dubokoumno promišljati, završiti filozofski i teološki fakultet i uz poetski pogled u daljinu dokučiti što to u prenesenom smislu zapravo znači, već  je uzeo nož i sina i uputio se na žrtvenik.

Novozavjetni Isus je svoje nauke shvaćao doslovno. Kada zapovijeda – „Krstite sve narode u ime Oca i Sina i Duha svetoga“, on ne misli na nešto metaforično, već na doslovno pokrštavanje svih naroda.  Kada pisci Novog  zavjeta pišu da je anđeo Gabrijel  navijestio Mariji kako će začeti po Duhu Svetom – on to ne piše u metafori, on to piše doslovno. I danas se to shvaća doslovno – fundamentalno.

Taj isti anđeo je, čovjeku potpuno jednakog kredibiliteta diktirao Kuran. Ne u nekom maglovitom, prenesenom značenju za što su potrebne vojske teologa da ga „tumače“. Već doslovno. Svako slovo zapisano u Kuranu jednako je vjerodostojno kao i  ideja da je anđeo Gabrijel navijestio Mariji čudesno začeće. Ukoliko vam je jedno prihvatljivo, a drugo nije, razmislite zašto.

Svaka od navedenih, takozvanih objavljenih religija, ima svoje pismo i svoje proroke. Svaka od navedenih religija ima zločince i žrtve.  Gotovo u pravilu – jedni protiv drugih, pa i između sebe.  A sve u ime Boga u kojeg Samo Vjeruju, a koji bi prema svima navedenima trebao biti jedan i jedini  i zajednički.

Najveći užasi kojima danas svjedočimo kršćanima može poslužiti kao ogledalo. Cijeli jedan period ljudske povijesti, od nekoliko stotina godina izgledao je upravo tako.  Mučenje, sakaćenje, ucijene, prisvajanje teritorija, asimiliranje stanovništva, paljenje živih ljudi – sve je to već  viđeno. A to je bilo vrijeme rađanja dogmi u koje kršćani i danas vjeruju. Na tim i takvim temeljima evoluirali su današnji „umjereni kršćani“. Današnji Islamisti su na nivou kršćana srednjeg vijeka.  

Kada vjernici postanu „umjereni“? Onda kada vrijeme pregazi njihova učenja i kada pastiri moraju uložiti dodatni napor da očite besmislice iz svojih takozvanih „svetih spisa“ prilagode vremenu ukoliko žele opstati, a ne nestati kao mnoga druga Samo Vjerovanja. Umjereni vjernici postaju onda kada se mit i simbol, koje je religija preuzela i zloupotrijebila, pokušaju objasniti u svom izvornom kontekstu. Tada se javljaju promišljanja o tome kako to što smo upravo pročitali u nekom od „svetih spisa“, a što nam direktno vrijeđa naš osjećaj za moralno, uopće nije to, nego nešto sasvim drugo.  Umjereni vjernici su oni čiji je osjećaj za moralno davno nadišao moral njihovih svetih spisa. Preostale konture svojih Samo Vjerovanja prilagođene su varijante prihvatljivije vremenu u kojem bogomolje od udara groma čuvaju gromobrani, lijekovi, liječnici i znanost liječe bolesti, meteorolozi predviđaju vrijeme, a ljudi ne nađoše bogove u svetim planinama, niti su ih sreli leteći kroz oblake.

Umjereni vjernici su zapravo srednjevjekovni heretici. Oni su ljudi koji su pomno probrali što im je prihvatljivo, a što će kompenzirati na neki drugi način. Pa tako danas mnogi govore, „vjerujem u boga, ali ne idem u crkvu, džamiju, sinagogu. Vjerujem u boga, ali on nije ljubomoran. Vjerujem u boga, ali ne vjerujem u čudesno začeće. Vjerujem u boga, ali on ne mrzi homoseksualce.“  Manje-više – koliko ljudi toliko bogova.

Takozvani „umjereni muslimani“ su oni koji su svoja Samo Vjerovanja pokušali uklopiti u današnje poimanje svijeta i oni nisu problem . Oni će vršiti svoje bogoštovlje ne petljajući se u život svih ostalih.

Takozvani „fumdamentalni muslimani“ su oni koji svoju vjeru i dalje shvaćaju i žive – doslovno.

Iz čega proizlazi da nije problem ni u fundamentalistima (bilo koje religije)  – već u fundamentu.

A fundament (temelj) je svima isti – izvrnute vrijednosti u kojem se imaginarno, nedokazivo biće stavlja Ispred Čovjeka, a o Njemu “ znamo“ samo ono što „bogom dani“ za nas „tumače“ prema vlastitom stupnju ne/obrazovanosti i interesa.

Upravo svjedočimo fenomenu –„ tko ne nauči iz povijesti, mora je ponavljati.“  Čovječanstvo još nije naučilo.

Kada Židovi osmisle svoje sveto pismo u kojem su oni „izabrani narod“, sam Bog ih vodi u osvajanja tuđih teritorija i širenja svojeg nauka.

Kada Isus pokuša reformirati židovstvo, sam Otac ga vodi da nauči svoje sljedbenike kako širiti „radosnu vijest“ i asimilirati što veći broj pristaša.

Kada Rim širi svoje carstvo vođen svojim bogovima, on progoni kršćane, do mjere kada uvidi da kršćanstvo može poslužiti kao trojanski konj, a u svrhu porobljavanja svih ostalih.

Kada Hitler promišlja o problemima koji ga tište on vidi Židove koji, prema njegovoj interpretaciji parazitiraju u tuđim državama i žele ovladati svijetom,  a „nežidove“ planiraju porobit u svoju korist, pa je tako mislio, mislio i smislio „konačno rješenje“ koje uključuje istrebljivanje svih ne samo Židova već „nearijevaca“, sa željom da tako visoka (odabrana) rasa, vođena samom Sudbinom ovlada svijetom, a ostale pokori i porobi u svoju korist.  

Kad Islamisti razviju ideju da imaju pravo na neki teritorij, vođeni samim Bogom,  putem oni naprosto moraju  pobiti sve što ne odgovara njihovom učenju.

Kad nacionalisti pomisle da ih drugačije kulture ugrožavaju na bilo koji način, promišlja se o „konačnom rješenju“ koje bi  isključilo sve „ne naše“, a nama osiguralo čistoću, a sve sa krunicama oko vrata i ufanju u Boga.

U čemu je razlika? Uočavate li obrazac?

Nacionalizam i religija su uvijek išli ruku pod ruku. Velika Njemačka, Velika Srbija, Velika Hrvatska, Osmansko Carstvo, Rimsko Carstvo…

Kada vidite slike u kojima Islamisti razaraju neke stare spomenike i svetišta, sjetite se prve božje zapovjedi iz „svetog pisma“ – Biblije:

„Čuvaj se da ne praviš saveza sa stanovnicima zemlje u koju ideš; da ne budu zamkom u tvojoj sredini. Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove, počupajte im ašere!“

             
Palmira 

Tko misli da ne treba pomoći Čovjeku u nevolji – imaginarni likovi od njega neće napraviti bolju osobu.

Tko misli da se prema stranim huliganima treba ponašati drugačije nego li bi prema vlastitim – živi u zabludi i potencijalno je jednako opasan.

U svakom narodu postoji „društveni talog“, ljudi koji se nikada nisu i neće priviknuti na civilizacijske tekovine. Zbog toga nazivati cijele narode smećem jednako je besmisleno kao nazivati sve navijače huliganima.

Tko će se moći prilagoditi novonastalim situacijama živjet će u miru, tko neće – bit će deportiran odakle je došao. Kako kršćanin, hindus, židov, tako i musliman. 

Stvaranje huškačke, mrzilačke atmosfere ne doprinosi  rješavanju problema. Pitanje koje se postavlja pred čovjeka koji se želi smatrati suvremenim, civiliziranim, humanim, jest – da li je evoluirao toliko da prekine niz predvidivog  obrasca koji seže daleko u prošlost,  sa korijenom u religijskom praznovjerju, a nikada nije donio ništa dobroga.