Isus - povijesna osoba? III. dio
Objavljeno: 21.11.2010. 19:31:00
Nakon male pauze...nastavak.
Do sada smo vidjeli tko je sve i kako spominjao Isusa, a tu su sve redom ljudi koji su prepričavali rekla-kazala pričice, jednakog kredibiliteta kao i oni koji pričaju da su im tetke i strine pričale da je od njihove kume sestrić imao prabaku koja je čula da u Loch Nessu živi čudovište. I to još jedno od mnogih utvara o kojima ljudi maštaju od vajakada.
Ljudi koji Isusa nisu nikada ni vidjeli...nisu bili čak ni njegovi suvremenici.
No...zanimljivije od svega toga je – što o Isusu mogu reći upravo njegovi suvremenici, povjesničari toga doba. Tko je to sve mogao pisati o tako važnoj osobi – a nije.
Pa eto spomenimo neke:
1.) Prvi kandidat za svjedoka mogao bi biti Plinije Stariji
Rimski povjesničar i filozof koji je živio od 23. do 79. naše ere kada je poginuo od erupcije Vezuva u Pompeju. Proputovao je Rimsko Carstvo, premda većinom sjevernim regijama. Čak spominje Pilata, piše o esenima (Kainitima), i stvarno je čudno da ne bi spomenuo sektu koja je prouzročila tolika previranja u Jeruzalemu i Rimu. Napisao je "Povijest njegovih vremena" (21 knjiga), "Povijest Germanskih ratova" (20 knjiga), enciklopediju "Naturalis Historia" (37 knjiga) koja je ostala očuvana u cijelosti. Ništa nije napisao o Isusu niti o kršćanima.
2.) Drugi kandidat mogao bi biti Seneka Mlađi
Rimski filozof i državnik koji je živio od 4. pr.n.e. do 65. naše ere. Rimski stojički filozof, državnik, pisac drama. Proputovao je Rimsko Carstvo i bio privatni tutor cara Nerona. Preživjela su brojna Senekina djela, uključujući preko 100 pisama o moralu. Isusa ni kršćane nije spomenuo niti jednom.
Neke njegove izreke za pamćenje:
"Ako želiš biti ljubljen, ljubi!" - Seneka, Epistulae Morales 9.
"Cijeli život nije ništa drugo do li put u smrt."
"Pazi da ne povrijediš druge, tako drugi neće povrijediti tebe." - Seneka, Epistulae Morale 103.
"Kad čovjek umije da bude zadovoljan sobom, zadovoljan je i svim ljudima."
"Nije siromašan onaj ko ima malo, nego onaj ko želi više."
"Zloba sama ispije najveći dio svoga otrova."
Rani crkveni otac Tertulijan, naziva Seneku - "naš Seneka", a kolale su i lažne pričice da se pokrstio. Valjda ih je posebno impresionirao njegov stav da ljudska patnja ima povoljan utjecaj na dušu.
3.) Treći kandidat bio bi Valerius Maximus
Rimski pisac koji je živio od 20. pr.n.ere. do 50. naše ere. Proputovao je raznim mjestima kroz Rimsko Carstvo, uključujuči istočne regije. Napisao je popularnu seriju knjiga o znamenitim izrekama i pothvatima prikupljenim iz cijeloga carstva: "Devet knjiga o djelima i izrekama za pamćenje". Tu se ništa nije našlo od Isusovih izreka ili pothvata, ili bilo čemu drugom u svezi kršćanstva.
4.) Četvrti kandidat za svjedočenje Isusovog postojanja bio bi svakako Filo Aleksandrijski
Taj židovski filozof je živio od 3. dekade prije nove ere do oko 50. god. nove ere. To ga čini pravim Isusovim suvremenikom.
Boravio je s Esenima i Terapeutima dosta godina (za koje će tri stoljeća kasnije kršćanski propagandist Euzebije reći da su to bili u stvari prvi kršćanski redovnici !!! a da je Filo za boravka u Rimu razgovarao sa svetim Petrom !!!); proputovao cijelom Palestinom i carstvom, a njegova je rodbina bila jedna od najbogatijih i najutjecajnijih toga doba, te izravno upletena u politiku tadašnjeg Jeruzalema. Svi skupa nemaju pojma ni o kome iz Isusove ekipe. Filo čak spominje Pilata i njegove konflikte sa Židovima, i pokazuje zavidno znanje o prilikama tog doba i na tom prostoru. On spominje i mnoge druge beznačajne vjerske vođe, filozofe, sektu esena i sl.
U njegovoj filozofiji nalazimo koncept Logosa - Riječi Božje, koji je on nazivao Sinom Božjim - Paraclete, posrednikom između Boga i čovjeka (Citat: "Slika Božja je Riječ, po kojoj je sve stvoreno".
("Posebni zakoni"; Philo).
Sve su to kasnije besramno ukrali kršćani kao referencu na Isusa. Filo je pokazivao živ interes za dobrostanje Izraela. Da je postojao itko tko bi se nazivao Božjim Sinom i Logosom (kako nam to priča evanđelje po Ivanu za Isusa) koji se čudesno uzdigao iz mrtvih, krajnje je nevjerojatno da Filo o njemu ne bi čuo i pisao. A ipak u više od PEDESET (50) - neka su online na adresi: http://www.earlychristianwritings.com/yonge/index-2.html; Filosovih djela, nema niti najmanje naznake o Isusu Kristu niti o njegovim sljedbenicima ili čudesima.
[1. Graham, The Jesus Hoax: str.145-146 Guignebert, Jesus: str.16]
Velečasni Dr. Giles piše u "Hebrew and Christian Records", sv. ii, str. 61. : "Veliko je naše razočarenje kada ne nalazimo NIŠTA u djelima Fila o kršćanima, o njihovim doktrinama ili o njihovim svetim knjigama. O knjigama naravno, ne moramo očekivati bilo kakvu zabilješku u njegovim djelima, ali o kršćanima i njihovim doktrinama, njegova šutnja je još čudesnija, znajući da je bio oko 60 god. star u vrijeme raspeća, i živio većinom u Aleksandriji, tako blisko povezan s Judejom, i Židovima, teško da bi propustio znati nešto od čudesnih događaja koji su se desili u gradu Jeruzalemu."
Filova djela daju uvid iz prve ruke o židovskim religijskim praksama, običajima i vjerovanjima. U svojim djelima ne spominje nikad ništa o Isusu, ali ima reference o Sinu Božjemu, Riječi, ovcama bez Pastira, ribarima koji puštaju svoje mreže, bogatašu i njegovoj riznici, ženi uhvaćenoj u preljubu, podizanju u zrak da se bude s Gospodinom zauvijek, o provjeri zlata kroz vatru, detaljima o tome kako su Rimljani bičevali i razapinjali židovske vođe u Egiptu, što se desilo približno u vrijeme navodnog Isusova raspeća. Nije niti čudno da se nameće ideja kako su pisci evanđelja crpili svoje podatke upravo od njega (Bruno Bauer).
5.) Pet kandidat bio bi Justus Tiberije
On je bio poznatiji židovski povjesničar, rođen u Galileji u vrijeme navodnog Isusovog raspeća. Odrastao je, dakle, među ljudima koji su, valjda, bili puni živih impresija na slavnog (bilo po čudesima, bilo po dobroti, bilo po blasfemiji, bilo po sramotnom kraju) Isusa i učenike. Živio je u Tiberiji, koja je navodno nedaleko Kapernauma. Stvarno je čudnovato da u njegova dva velika djela: 'Povijest rata za neovisnost' i 'Kronika o židovskom narodu od Mojsija do Agripe II' (AD 100), nema niti jedne jedine riječi o "židovskom kralju" Isusu. Oba njegova djela preživjela su do današnjih dana samo u fragmentima. Fotije, izuzetno načitani bizantski teolog iz 9. stoljeća, poznati svetac za pravoslavce, poznavao je obje knjige i, očekujući nešto o Kristu, detaljno ih je proučio. On komentira nespominjanje Isusa s vidnim čuđenjem: "Kod njega (Justusa) nema niti najmanjeg pomena o pojavi Krista, stvari koje su mu se desile, ili čudesnih djela koja je učinio." Pripisao je to "bolesti" tj. nevjeri židova. (Photius' Bibliothecam code 33).
[2. Graham, The Jesus Hoax: str.145 Guignebert, Jesus: str.16; http://www.jewishencyclopedia.com/view.jsp?artid=738&letter=J&search=justus]
Za spomenute pisce nitko ne kaže da su baš MORALI pisati o Bogočovjeku. No predstavljaju primjer i profil ljudi koji su napisali mnoge knjige i bili Isusovi suvremenici. Njihova posvemašnja šutnja nam ipak glasno govori da je "čudesna pojava Boga na zemlji" prošla neopaženo.
Opširnije u PDF formatu.
U suradnji sa Znanost i bibija
Kraj.
Josip Flavije
Objavljeno: 4.10.2010. 23:04:00
Rođen je tek oko 37. n.e. Znači taj nije bio Isusov suvremenik, ali njegov otac jest. Njegov otac je bio svećenik, u svećeničkoj i uvaženoj obitelji. Živio je u Jeruzalemu u vrijeme Poncija Pilata. Mogao je lijepo svome sinu kasnije ispričati iz prve ruke sve o čudesnim događanjima vezanim uz kršćane. Začudo, nije.
Njegov sin, Flavij, Židov farizej, potomak Makabejaca s majčine strane, ali i rimski građanin, nikad ne spominje nikakvog Mesiju. U svojim golemim djelima (20 knjiga napisanih 93. n.e., on ima navodno par rečenica baš o našem Isusu-Mesiji na dva mala, krajnje sumnjiva mjesta. U 'Hebrejskim starinama' koje je Josip Flavije dovršio u Rimu oko 94. godine naše ere, u jednom odlomku je tobože na brzinu izdeklamirao sve osnove kršćanskog vjerovanja kao da je bio gorljivi kršćanin. Sasvim je nevjerojatno i apsurdno da je ovaj poznati židovski povjesničar napisao sljedeće:
"U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće može i nazvati čovjekom. Činio je neobična djela i bio je učitelj ljudi, koji su s radošću prihvaćali istinu. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi. On je bio Mesija. A kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. On im se naime trećega dana ukazao kao živ, kao što su božji proroci o njemu prorekli i mnoge druge začuđujuće stvari. Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18,III,3)"
To je krajnje neuvjerljivo, jer i sam Origen nikada ne spominje taj citat (iako citira Flavija), a u svome djelu «Contra Celsum» kritizira Flavija zbog toga što nije vjerovao da je Isus Mesija. Za Židove je pitanje pojave njihovog Mesije od najvišeg značaja, čak i danas. Da bi takvu titulu Josip Flavije nekome dao tek tako, naprosto je nemoguće. Još veći je apsurd da bi židovi prihvatili ikakvu naznaku da bi običan čovjek bio Svemogući Bog. Pa najveće bune su se dizale upravo zbog inzistiranja Rimskih vlasti da se njihove careve štuje kao božanstva. Naraštajima židova je tako nešto bilo mrsko do kostiju. Flavije spominje i druge "proroke" i njihova čudesa, ali o "našem" Isusu ništa. Kao osoba odgovorna rimskom caru Vespazijanu (imao je pristup državnim arhivama), također je nezamislivo da bi Isusa koji je kao pobunjenik raspet od strane rimskih vlasti, hvalio do neba. Smiješno je i reći da "do dan danas nije nestala zajednica kršćana", ako to Flavij piše krajem prvog stoljeća.
Flavijevo "svjedočenje" ne spominju ni Justin, Irenej, Klement Aleksandrijski (poznaje Josipova djela, vidi: Stromata Book 1 pogl. 21.), Irenej, sveti Ivan Zlatousti, Ciprijan, Anatolius, Arnobius, Fotij, Metodijus, Augustin, Laktantius, Sextus Julius Africanus kršćanski povjesničar poznaje Josipa (pogl. 17.38 njegove Kronografije), ali ne i TF, Hipolit, Minucius Felix (apologet, citira Josipa u pogl. 33 ali ne i TF). Cca.170 Teofil, Patrijarh Antiohije piše duge polemike protiv poganskog odbijanja da povjeruje u kršćanstvo. Nema spomena o TF, premda CITIRA Josipa u svojoj Apologiji Autolikusa, Bk 3, pogl. 23. Tertulijan (poznaje Josipova djela, vidi: Apologeticum pogl. 19.) ali ne i TF), plodan pisac Ciprijan i Arnobius, uz mnogo drugih, u svim svojim diskusijama o tome kako je vanjski svijet gledao na kršćane i lik Isusa, u svim njihovim obranama od poganskih neprijateljskih kritika, niti najmanja referenca nije napisana o Josipovu “mudrom čovjeku” koji je "učinio mnoga čudesna djela,” koji je “pridobio mnoge Židove i Pogane,” koji je možda bio “učitelj istine,” koji je prokazan od (dugo prezrenih) židovskih vladara, raspet od Pilata, ali polučio toliko ljubavi i potpore od svojih sljedbenika, da su njihovi brojevi rasli, a njihova odanost “nastavila do današnjih dana.” Ta šutnja je nevjerojatna, jer bi rani kršćanski apologeti sigurno ispalili takvu municiju da su je samo imali! Ova šutnja, sama po sebi, presudni je dokaz protiv tvrdnje da bi bilo koji dio Testimonium Flavianum-a mogao biti prisutan prije Euzebija u kopijama Josipovih djela.
Ivančić kao i mnogi drugi zadrti apologeti (npr. McDowell) nastavlja da "neki" dopuštaju autentičnog Josipovog ulomka. Međutim, golema većina kaže da se radi o falsifikatu koji predstavlja prepravku u prijepisu njegovih djela iz 4. stoljeća (točnije 324. što se zgodno poklapa s Nicejskim koncilom), najvjerojatnije baš od strane biskupa Euzebija (glavni nadzornik doktrinarnih spisa imperatora Konstantina, podložan carici Jeleni koja je na zapovijed cara pronašla lažni "Istinski Isusov križ i grob" itd.) koji ih je odjednom "slučajno" prvi spomenuo (njegova omiljena izreka je bila da je laž dozvoljena ako promiče Kraljevstvo Božje (Ch. 51. bk. xii Eusebius Prae paratio Evengelica), pa čak i Katolična enciklopedija na svoj tipično okolišni način priznaje da "njegovo poštenje nije toliko da bi nam omogućilo držati išta nađeno u njegovim djelima kao nesumnjivo istinito."). Ako i nije bio izravni lažac, mogao je "samo" prerevno podmetati pod istinu kojekakve priče koje su odgovarale njegovoj ideologiji. Nije morao "drsko lagati". Najstariji današnji primjerak Flavijevih Starina (s dotičnom krivotvorinom) imamo tek iz 10. stoljeća. Kako to da nema primjeraka bez krivotvorine? Mislim da je 6 stoljeća sasvim dovoljno da kršćani unište sve takve primjerke, "gdje se netko drznuo izbrisati spominjanje našega Gospodina", kao i 2 stoljeća za unijeti taj tekst u Starine....
Flavije spominje razne pretendente na ulogu Mesije - Krista. Tih samozvanih kristova ima u njegovim djelima sigurno barem 5:
1. Theuda (45 n.e.)
Tvrdio da može razdvojiti rijeku, djelovao "iz pustinje", a i Djela ga spominju.
2. Egipatski prorok (52-58 n.e.)
Obećavao da će židove izbaviti od neprijatelja, nazvao se židovski "Kralj mesija - Krist", ali Flavije ga naziva "tyrannein" ('jedini vladar'). Utaborio se na Maslinskoj Gori, još jedan simbol Krista - Mesije.(Zaharija 14.4).
3. Menahem, sin Jude Galilejca (66 n.e.)
Ušao u Jeruzalem obučen kao kralj, svađao se s visokim svećenikom, i ušao u Hram.
4. Vespasian (67 n.e.)
Rimski general, koji je napadao Židove, čudan je kandidat za Krista, ali njegov udar 70. god, držan je ispunjenjem slavnog Balaamova proročanstva.
5. Simon bar Giora (69-70 n.e.)
Njegovi novčići su imali natpis "Otkupljenje Siona". Nosio je kraljevsku odoru u Hramu.
Imamo dakle neke sigurne pretendente na Mesiju spomenute kod Flavija, ali on niti na jednom mjestu, u svim svojim knjigama, ne koristi tu riječ Mesija - izbjegava ju ko kugu, iako je mogao napisati da je "lažni pretendent na titulu Mesije" i tome slično. Jedino našega Isusa DVA puta spominje s tom titulom (ne izravno nego 'zvan Mesija'). To je krajnje sumnjivo.
Naime, Flavije je osjetljiv na to iz više razloga: kao židov, mesija (krist) mu je središnji pojam, i svetinja, a kao suradnik Rimskih vlasti, nikako ne bi smio pozitivno govoriti o pobunjeniku protiv Rima, što je eventualni Krist svakako bio. Dakle sve te Kristove, koji su se pokazali lažnima, jer nisu uspjeli u svome naumu, Flavije naziva raznim imenima (tiranin i sl.) ali naziv Krist ne spominje NIKADA, OSIM u kršćanskom prijepisu njegovih djela i to baš za Isusa razapetog kao pobunjenika protiv Rima. Zašto bi njemu pružio takvu čast, makar napisao "zvani krist"? Treba li veći dokaz da se radi o namjernoj "interpolaciji" prepisivača-vjernika?
Ivančić zatim brzo prelazi na Ivana Krstitelja, za kojeg postoje neki dokazi da je postojao. Kako Ivančić rješava paradoks da o Ivanu imamo "dokaznih materijala", a o Isusu ništa? On kaže: "Ivan Krstitelj "stoji u zraku" ako Isus iz Nazareta nije postojao. Opširan opis Poncija Pilata, Ivana Krstitelja i drugih povijesnih osoba potvrđuje da su autentični i dijelovi evanđelja koji govore o istoj situaciji, istim ljudima i vremenu".
Ne znam na koje on to dijelove misli. Valjda na one u kojima se opisuju upravo ti ljudi za koje povijest zna. A ne na opise čudesa i silnih djela mitološkog Spasitelja Svijeta, koji stvarno, visi u zraku izvan svake povijesti.
Josip Flavije spominje mnoge Isuse (čak 19 !, od kojih je polovica živjela na početku naše ere), npr: Isus, sin Sapphije, osnivač revolucionarne grupe pomoraca; drugi je Isus vođa grupe bandita čiji su se pripadnici razbježali kada je uhićen; ili Isus koji je 7 godina obilazio Jeruzalemom i vikao: "Jao, jao tebi Jeruzaleme!", pretučen mnogo puta, ali se nije odupirao; konačno je poginuo od kamena tijekom opsade Jeruzalema. Spominje ludorije i drugih samo-proglašenih Kristova/Mesija, uključujući Judu Galilejca, Teudu Čarobnjaka, i neimenovanog 'Egipćanina Židova' mesiju. Piše i o Ivanu Krstitelju.
Jesu li prvi pisci spisa iz kojih su kasnije nastala "evanđelja" upotrebljavali i Flavijeva djela pa sklepali iz tih raznih Isusa/Mesija jedan lik koji je trebao pokazati gnosticima da se "Riječ" utjelovila, da ne ostane sve samo na "Nebeskom Isusu", kako su mnogi u početku vjerovali? Činjenica je da su mnogi detalji, imena i priče naprosto prekopirani u Novi zavjet. Pisci Novoga Zavjeta obilno su se služili Flavijevim djelima kao povijesnom referencom da konstruiraju priču o povijesnom Isusu i Pavlu.
Flavije je pomno istražio sve tadašnje sekte - o kršćanima niti riječi
Bilo je to oko godine 53. kada je Josip odlučio istraživati sve poznate sekte među Židovima. Ako znate Djela apostolska, to je trebalo biti u vrijeme eksplozivnog rasta kršćanske vjere:
"Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju ... "
Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.
– Djela ap. 9:31.
Ujedno je to vrijeme tzv. "Koncila u Jeruzalemu" kada je Pavao navodno podario braću bajkama o "znamenjima i čudesima" među poganima (Djela 15,12).
A opet Josip ne zna ništa o tome:
"Kada sam imao 16 god., odlučih pribaviti iskustva raznih sekti koje su među nama. Bile su tri: kao što smo mnogo puta spominjali, prva, Farizejska, druga Saducejska i treća Esena. Jer mišljah da bih najbolje odabrao, ako bih ih brižno sve proučio. Stoga, podvrgnuvši se strogom treningu, prošao sam kroz sve te tri grupacije." – Život, 2.
Josip na drugom mjestu spominje i "četvrtu sektu židovske filozofije" i izvještava da je ta bila "bolesno poremećena" agitirajući po cijeloj zemlji. Ali nije imala ništa s kršćanstvom i njegovom Superzvijezdom:
"Ali 4. sekti židovske filozofije, autor bijaše Juda Galilejac. Ti su se ljudi slagali u svim drugim stvarima s farizejima; ali imahu krajnju posvećenost slobodi, i govorahu da je Bog njihov jedini Vladar i Gospodin. Također ne polagahu nikakvu pažnju bilo kojoj vrsti smrti, niti doista ne obraćaju pažnju na smrt svojih rođaka i prijatelja, niti ih strah od smrti može natjerati da bilo kojeg čovjeka nazovu Gospodinom. ... U vrijeme Gessius Florus-a se nacija počela zaluđivati s time ... I to su bile sekte židovske filozofije." – Antiquities 18.23.
Ništa ne može bolje oslikati lažnu prirodu Flavijevoga "svjedočanstva o Isusu" nego preostali opus Josipovih djela. Treba dodati da je čak 3 godine živio u Jafi, tek kilometar jugozapadno od današnjeg Nazareta (Život 52). Ali taj "grad" nikad ne spominje, kao niti Isusa Nazarećanina. Kako bi i mogao, kada je na mjestu današnjeg Nazareta bilo groblje za grad Jafu (nečisto mjesto za boravak Židova!).
Opširnije - u PDF formatu.
U suradnji sa Znanost i biblija.
Nastavlja se...
Isus Krist - povijesna osoba?
Objavljeno: 29.9.2010. 22:25:00
U mnogim raspravama diljem neta, pa i šire, vjernici često u svrhu "dokazivanja" bogočovjeka Isusa, kao povijesne osobe, koriste posebno odabrane citate povijesnih osoba.
Najpoznatiji su: Tacit (54-119 n.e.), Gaj Svetonije (69 – 140 n.e.), Plinije Mlađi (61– 114 n.e.). Najdraži je je svakako citat Josipa Flavija* (37 – 100) .
Već iz navedenog očito je da oni nisu bili ni njegovi suvremenici, tako da su sva pisanja bila u smislu – vjerovali su, mislili su, htjeli su, čuli su i svi redom su ismijavali tu sektu zvanu -kršćanstvo.
a.) Kornelije Tacit
u svojim Analima XV,44 (115 god.), navodno opisuje kako je Neron okrivljavao kršćane za požar Rima 64 n.e.
»Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane dakle nakraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata«.
»Oni koji posvjedočiše da su kršćani, odmah su uhićeni, ali prema svjedočenju, optuženo je golemo mnoštvo ljudi, ne toliko na osnovu optužbe o podmetanju požara, koliko zbog mržnje prema cijelom ljudskom rodu.«
1.) Tacit upotrebljava titulu Krist kao imenicu - što na grčkom znači Mesija. U rimskih arhivama sigurno nije moglo pisati "Mesija je pogubljen danas ujutro", niti je Tacit mogao čitati vojne arhive, niti je naveo izvore za svoje podatke, niti se u tekstu radi o osobi Isusa, nego o tome u što su kršćani vjerovali.
2.) Niti jedan kršćanski apologet stoljećima poslije nije nikada citirao taj ulomak "Tacitova svjedočanstva" – sve do trenutka kada se, od riječi do riječi, pojavio u pisanjima Sulpicijusa Severusa, prema suvremenicima: "vještog u oponašanju drevnog stila", tek u 5. stoljeću, pomiješan s raznim drugim čudesnim mitovima o svecima!
Progoni koji su nastali nakon požara Rima, ticali su se Židova, kojima je nametnut težak porez, diljem carstva, radi obnove grada. Nije niti čudo da su se bunili i trpjeli teške progone. U to vrijeme se uopće nisu spominjali nekakvi kršćani u Rimu! Ali kod sumnjivog navoda pripisanog Tacitu, spominju se "golema mnoštva kršćana" u Rimu. To nije niti prvi niti posljednji slučaj da su kršćanski pisci prepravljali povijest i podlo izokretali patnje drugih naroda, sebi u slavu. Teološki je od presudne važnosti dokazati da su kršćani bili progonjeni i masovno ubijani poradi vjere u njihovog božanskog Spasitelja Isusa, jer im je to posljednja slamka spasa da je ta religija "vjerodostojna".
Nema uopće nekog drugog povijesnog dokaza da je Neron progonio kršćane. Svakako nije bilo "golema mnoštva kršćana" u RImu u to doba oko 60 A.D.). U stvari, pojam "krščanin" nije bio u uobičajenoj uporabi u prvom stoljeću
Ivančić piše da čak i u crkvenim krugovima postoji sumnja da je to napisao Tacit ! Naime, jedina postojeća kopija njegovih Anala je nastala tek u osmom stoljeću, u doba praznovjernih religijskih fanatika koji su bili spremnai na sve kako bi pridobili sljedbenike!
Možemo zaključiti da jedan njegov, itekako sumnjiv kasniji zapis o tome u što su kršćani vjerovali, nikako ne može biti dokazom povijesnog postojanja Isusa. Pogotovo stoga, jer izvor svojih informacija nije naveo.
Međutim, Ivančić slavodobitno i neosnovano zaključuje odlomak o Tacitu : "On (Isus) je dakle povijesna osoba, o kojoj se znalo čak i u dalekom Rimu."
b.) Gaj Svetonije (69-140. god)
Ovaj je napisao:
"On (Klaudije, car od 41. do 54.) izagna Židove iz Rima koji podigoše veliku bunu na poticaj Chresta." "Judaeos, impulsore Chresto, assidue tumultuantes (Claudius) Roma expulit".
Židovi su se sukobljavali, podigla se prašina pa ih je car istjerao iz grada. Čini se da niti Gaju Svetoniju nije baš jasna uloga buntovnika Chresta*. Je li to bio Isus koji je preživio razapinjanje i pojavio se 15 god. nakon toga, neki drugi pobunjenik, ili je Svetonije nešto pobrkao? Tvrditi da se radilo o masi kršćana u Rimu 54. god. je naprosto besmislica. Tek početkom drugog stoljeća oni se identificiraju po ovom ili onom svome vođi.
* "Chrestus" znači 'Dobar" na grčkom, dok "Christus" znači "Mesija/Pomazanik/Krist."
Uočite da Svetonije ne povezuje progone kršćana zbog vatre koja je poharala Rim, što je sastavni dio kasnijeg mita. Ovu referencu je najvjerojatnije dopisao u 5. stoljeću krivotvoritelj Sulpicius Severus, koji je uvelike preinačio i djela drugog rimskog povjesničara – Tacita – s prikladnom bajkom o brutalnim progonima ('paljenje kršćanskih mučenika') koja je od Nerona učinila prvog Antikrista u očima kršćanske Crkve.
Ivančić nekako umorno, na brzinu zaključuje: "Iz odlomka se doznaje da je Krist bio buntovnik, a pisac je mogao čitati rimske arhive, a tu je bilo opisano (on izmišlja dalje) raspeće itd. i zaključuje da su postojale kršćanske zajednice, a one ne bi mogle postojati da nije bilo stvarnog Krista, a ne nekog izmišljenog božanstva."
Židovi koji se međusobno tuku su dokaz da je bog neke njihove sekte stvarno postojao? Vjernici vjeruju u neki lik pa je taj sigurno postojao? Nemam komentara.
Kakvi su to bili dokazi? Što je to? Skriva li se glavni dokaz još u rukavu, a ovo su bile samo probe? Idemo dalje.
c.) Plinije Mlađi
Oko 112.god., u prepisci između Imperatora Trajana i provincijskog guvernera Pontusa/Bitinija, Plinije Mlađi, spominje kršćane po prvi puta. Plinije izvještava svog imperatora:
'Kršćani ...tvrdili su, međutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba itd.'
(Plinije Trajanu, Pisma 10.96-97)
Uočite da Plinije govori o tome što su mu uhićeni govorili da vjeruju (i ovdje nema nikakve reference o 'Isusu.'). Ivančić na brzinu zaključuje: " budući da Plinije kaže: "Pjevali su himne Kristu kao Bogu" a ne "Pjevali su himne Kristu Bogu", on je postojao, a nije bio fizički nepostojeći Bog." Ako išta to pismo dokazuje, dokazuje da su neki ljudi pjevali nekom svom junaku kao kakvom bogu. Pjevali su himne i Odiseju, Herkulu, Posejdonu, Artemidi i Ateni.
Plinije je vodio procese protiv kršćana, ne zbog njihove vjere, već stoga jer je sumnjao da imaju ' zabranjena i opasna politička udruživanja'. On nastavlja:
'Prema tome, prosudio sam da je nužno doći do istine mučenjem dviju ropkinja koje su nazvali đakonesama. Ali otkrio sam da nema ništa u tome osim izopačenog, naglašenog praznovjerja.'
Neki od uhićenih su odali dužnu počast imperatorovim slikama i državnim bogovima i prokleli Isusa. Ali Plinije nije bio načisto kako postupiti s mnogima drugima, što je opisao kao rasprostranjena 'zaraza', pa traži savjet od cara Trajana. Trajanov slavni odgovor je bio:
' Ne treba ih tražiti; ako su predani sudu i proglašeni krivima, treba ih kazniti, uz uvjet, da tko god porekne da je kršćanin i to dokaže, -- odajući počast našim bogovima, -- čak i ako je pod sumnjom iz prošlosti, treba dobiti oprost jer se pokajao.'
Stvarna vrijednost ove prepiske (jedini primjer te vrste koji je preživio mračno doba kršćanstva) nije bio nekakav dokaz Isusova postojanja (što očito nije) nego dokaz tolerancije Rimskog zakonodavstva u 'zlatnom dobu' Rimskog carstva. Trajan kaže:
'Ali anonimne optužbe o krivici ne smiju imati nikakvog mjesta u bilo kojem sudskom procesu. Jer to bi bio opasan presedan i protivan duhu našega vremena.'
(Trajan Pliniju, Pisma 10.96-97)
Usporedite ovu odluku 'poganskog' Trajana iz 113. god., sa kršćanskim Inkvizitorima 13 stoljeća kasnije – za koje su 'anonimne optužbe' i 'potrage' za hereticima bile modus operandi!
d.) Celzo
Celzo je kao filozof osporavao kršćansku vjeru u djelu iz 178. god. i napisao:
"KAO ŠTO VI TVRDITE, bio je sitan rastom, neugledan vanjštinom, nije imao plemenitosti."
Dakle opet rekla-kazala.
Ova izjava ranih kršćana o Isusovoj neuglednosti nije bila usmena predaja "očevidaca" o tome kako je taj čovjek stvarno izgledao, nego opet tekst staroga zavjeta iz kojeg su vjernici crpili informacije i kovali mitove. Naime u Izajii piše o "Sluzi Jahvinu" (tj. Izraelu kao Božjem narodu ! ) za kojeg oni tvrde da predstavlja proročanstvo o njihovom Isusu:
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. (3) Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.
Dakle, prvi kršćanski pisci/propovjednici su u nedostatku ikakvih konkretnih podataka o svome mitskom osnivaču, čvrsto vjerujući da je upravo On bio židovski Mesija, jednostavno preuzeli svaki spomen o Mesiji/Izraelu kao Sluzi Jahvinom iz Staroga zavjeta i na osnovu tih sporadičnih, i često proturječnih, opisa, skrpali lik u kojeg su odlučili vjerovati.
Ima nešto interesantno na kraju eseja o Celzu. Ivančić slavi Origena koji je: "bio genij svoga vremena, izvrstan stilist, inteligentan i dubok vjernik." On je fanatički pobijao sve kritizere kršćanstva. Ali poznatiji je po tome što se navodno kastrirao, po onoj Isusovoj: "..ako te neki ud navodi u napast odreži ga." Da, fanatični vjernik, ali ni to ga nije spasilo da ga ti isti kršćani kasnije proglase heretikom. Povod je bila Origenova tvrdnja da ako je Sotona pao u grijeh po svojoj volji, isti se može pokajati, te da je Sin inferioran Ocu.
Celzo nam je iz prve ruke o ranim kršćanima posvjedočio ovo:
"Kršćani, nepotrebno je ponavljati, krajnje preziru jedni druge. Kleveću se neprestano na najgore moguće načine i nikako se ne mogu dogovoriti ni oko čega u svojim učenjima. Svaka njihova sekta zastupa svoje odvojeno učenje, puni glave svojih pripadnika vlastitim prijevarnim besmislicama, i proizvodi savršene ovce od onih koje pridobije za sebe." -- Celzo (2. stoljeće n.ere.).
Celzo također poručuje: "Jasno mi je da su kršćanski spisi laž, a vaše bajke nisu dobro konstruirane da bi prikrile tu monstuoznu fikciju."
S druge strane, sljedeći odlomak nam svjedoči o Celzu kao etičnom čovjeku i njegovoj vjerskoj toleranciji:
"Neka nitko ne misli da predlažem prisiljavanje kršćana na odricanje od svoje vjere i obmanjivanje vlasti prividnom vjerom i lažnim odstupanjem. Ljudi prožeti uzvišenom mišlju i težnjom da se približe Bogu s kojim se osjećaju srodni, dostojni su poštovanja."
"Rečeno nam je da je Isus osudio bogataše izjavivši bukvalno da će "prije deva proći kroz ušice igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko". Ali poznato nam je da je Platon izrekao istu tu ideju u čistijem obliku. On reče: 'Nemoguće je da izuzetno dobar čovjek bude izuzetno bogat.' "
Za razliku od razvikanog Origena, Celzove mudre riječi su zadržale svoje značenje i danas, nakon 18 stoljeća !
Ivančić piše i da Celzovo djelo nije sačuvano u izvorniku, nego u citatima u Origenovu spisu "Protiv Celza". Vjerojatno zaključujete gdje su "vražji originali" završili. Masovna kršćanski nadahnuta spaljivanja knjiga trajala su stoljećima.
Time smo završili s par tričavih 'poganskih' izvora o rekla-kazala-varala.
*U nastavku – Josip Flavije.
U suradnji sa Znanost i biblija.
Opširnije u PDF formatu.
Nema komentara:
Objavi komentar